Bilo je to negdje u listopadu prošle godine. Bila je to subota predvečer, ubijao sam se u dosadi kao i obično kad sam se odlučio pitat prijatelja za izlazak. Robi, kao svaki dobar prijatelj, je pristao i još upitao da li bi sa nama mogla izići Mirela (naša prijateljica) i još jedna njena prijateljica. Naravno da sam potvrdio, mislio sam si nikada ne bih odbio društvo cura.

Tada još nisam niti bio svjestan što se zapravo dogodilo. Jedna malena prekretnica, toliko malena, toliko nesvjesna da čovjek nikada nebi povjerovao. Danas mi ta prekretnica znači najviše od svega u životu. Da nisam javio Robertu tu poruku, nikada ne znam da li bi sve ikada bilo isto...Pa da pojasnim o ćemu se to tu radi.

Spremio sam se na brzinu kao i obično, večerao i osjetio neko uzbuđenje...uzbuđenje što konačno izlazim nakon duljeg vremena. Neka pozitiva...Dok sam čekao, zanimalo me kako izgleda ta Mirelina prijateljica. Pitao sam se za godine, kakvog je ponašanja, izgled...baš me počelo interesirati. I tako je stigao auto, poznati crveni Tipo. Brzo sam iztrčao iz kuće kao da po prvi puta u životu izlazim van. Otvorio vrata auta, vidio poznato Robertovo i Mirelino lice, te tamni obris lica Mireline prijateljice. Sjedila je s lijeve strane na zadnjem sjedalu, pa baš nisam uspio vidjeti kako izgleda.

"Pozdrav, kak' si?" - odmah ja Robertu veselo.

"A evo, ide."- sa smiješkom on odvrati.

Okrenuh se brzo iza i pozdravio Mirelu i tada sam vidio lice te tajanstvene cure. Na brzinu smo se pozdravili, predstavili se jedno drugom i odmah sam se okrenuo prema naprijed.

"Kamo ćemo?" - pitao sam.

"Ne znam, kamo bi vi išli? Ja bi u Hižu rado, al prvo nekamo na kavu." - odgovorio je.

Nisam baš bio prezadovoljan odgovorom. Kako je "Stara Hiža" diskoteka gdje se pušta samo narodna muzika (čitaj cajke), nisam baš bio sretan što idemo tamo, al reko ajd. Nisam bio dugo vani, pretrpit ću. Vozimo se mi tako prema D.Resi, a ja si samo mislim, hmm Katarina, lijepo ime... ima jako lijepe oči, lijepa smeđa kosa. I slatka je baš...hm, vidjet ćemo još. Ovakve misli su mi prolazile kroz glavu samo zato što sam više jedva čekao da upoznam neku novu djevojku. Već mi jako dojadilo što nemam nikoga. Nisam više mogao biti bez zagrljaja. Nježnog zagrljaja kojeg samo djevojka pruži svojem dečku iz ljubavi. Bez poljubaca...

I stigli mi tako pred dugoreški Korzo. Osrednji kafić u kojem te konobarica ne šljivi ni pola posto. Uvijek jako zadimljeno i gotovo nikada mjesta za sjesti se. Kafić za kojeg bi se kladili da će se zatvoriti za koju godinu. Izašao sam iz auta i onda sam je malo bolje pogledao. Vau, malena slatkica...jako mi se sviđa, ali ne...ova je vjerovatno premlada za mene. I tu su mi misli stale. Sjetio sam se što sam prošlo ljeto proživio. Kako sam patio kada sam bio ostavljen po drugi puta u životu. Tu je sve stalo. Ništa od ovoga, premlada je...i to je bilo to, više nisam mislio o njoj.

Ušli smo u kafić i jedva našli jedan prazni kupe. Popričali kakvih pola sata - sat. Uspio sam doznati kako ona živi u malo udaljenom mjestu od mene. I kako ide u Ekonomsku školu u Karlovcu. Također sam stekao dojam kako je cura ok. Nije umišljena, vidjelo joj se to na licu. Ozbiljna, ali ne i umišljena. Ali ne...premlada je...stalno sam si ponavljao. S Mirelom se prije tog izlaska nisam već jako dugo vidio. Rekla mi je kako joj ide super u školi, kako ima odlične ocjene i da joj se crtanje jako počelo sviđati. Bilo mi je drago, jer se sječam kako mi je govorila kako nezna hoće li ikako uspjet završiti i prvo polugodište.

Priča se dalje brzo razvila. Otišli smo u, tu među seljacima jako poznatu, "Hižu". Ondje sam sreo neke prijatelje iz naselja, te svog brata i njegovu ekipu. Popio sam si pivo, po prvi puta nakon dugo vremena i Mirela se tome jako čudila. Već je pomislila kako sam se propio. Prolazilo je vrijeme, malo sam se pošalio sa bratovom ekipom. Janny je pravi, njega bi trebalo izmisliti da ga nema. Te noći me tako jako nasmijao. Poslije me uhvatila neka jaka mantra za plesom. Mantra ne zbog jedne pive, već neka euforija što sam konačno vani. I tako sam Katy zamolio za ples. Rekla je kako radije nebi, da nezna plesati.

"Pa neznam ni ja, na istom smo. Al haj'mo da se malo zabavimo. Neda mi se cijelo vrijeme tu stajati pred šankom."

I tako je pristala. Ne sjećam se koja je to bila prva pjesma na koju smo odplesali. Pamtim inače takve stvari, ali pošto su narodnjaci bili u pitanju, ipak ne. Uhvatila me isprva neka trema...počeo sam se jako znojiti...ne zbog manjka svježeg zraka, već zbog tog što plešem nakon dugo vremena. Zaboravio sam kako idu koraci... i to me zasmetalo. Mi smo svejedno nastavili plesati...taj ples je bio presudan. Njime je započeto nešto, nešto jako lijepo, a ja toga nisam niti bio svjestan.

Da skratim priču (koja je ionako otišla u krivom smjeru od zamišljenog), mjesec dana nakon ovog izlaska počele su mi dolaziti porukice na mobitel. Bila je to Katarina koja je htjela da se upoznamo malo bolje. I hajde, pristao sam, ali skeptičnost o njenim godinama mi svejedno nije davala mira. Bojao sam se...

Svejedno sam izišao s njom par puta na kavu. Upoznali smo se malo bolje. Saznala je nešto više stvari o meni, kao što sam i ja o njoj. Ukratko, sprijateljili smo se. Draga i slatka cura mislio sam, ali ne smijem...ne smijem si opet dopustit istu grešku. Ne, jer je bilo dosta patnje. Ne želim biti ničija maskota i lutka za igranje. Ljudsko srce vrijedi puno više nego što to ljudi misle. Suze i jecaj za boljim vremenima samo uništavaju ono dobro iz osobe, a to nastupi kada te prevare. Problem je još veći ako prepustiš sve svoje osjećaje prema toj osobi koja te ostavi. Bilo me strah, užasno...

Četiri mjeseca su prošla od te noći. Četiri mjeseca što se poznajemo ona i ja. Danas bi dao sve za nju. Nema te osobe na Zemlji koja mi može oduzeti to. To pravo na sreću, pravo na radost i ljubav. Pravo na sretan život.

Zašto ja ovo sve pišem, s toliko puno nepotrebnih detalja?

Pa zato što se više ne bojim! Više nema toga straha!

20.-og sijećnja ove godine smo Katy i ja izišli van po prvi puta kao par. Prvi poljubac je pao te noći obasjane mjesečinom. Bilo je hladno, hladna noć, no nas svejedno nije ništa spriječilo da krenemo u borbu protiv tog mog straha. Zajedno smo se dogovorili kako ćemo se razriješiti tih strahova. Ona će meni pomoći zaboraviti moje strahove, a ja ću njoj pomoći da zaboravi svoju prošlost. Oboje zaslužujemo puno više i zbog toga smo si obvezali uzajamno pomoći.

Danas mogu sa velikom radošću reći kako sam se razriješio tog svog strahovanja. I to samo zahvaljujući njoj. Ova djevojka nije poput drugih. Ne želi ostati sama kao što niti ja ne bih podnio isto. Oboje znamo što znači patiti. Vrlo dobro oboje znamo kako je to kada srce boli i zbog toga nas više ništa ne može rastaviti.

Sada to mogu sa sigurnošću reći...ona je ona prava. ONA JE ONA PRAVA!!!

Djevojka za koju sam se Bogu molio da mi je unese u život. Djevojka mojih najljepših snova.

Mjesec dana zajedno... mjesec dana sreće, mjesec dana pravog života. Mjesec dana za koje bi bogataš platio svojim bogatstvom kada bi samo znao koliko to čovjeku znači.

Više se ne bojim...i zato ti hvala mazo! Pusa srčeko! :) 

[URL=http://allyoucanupload.webshots.com/v/2004742589523247740][IMG]http://aycu38.webshots.com/image/43037/2004742589523247740_rs.jpg[/IMG][/URL]